mission: Slovenska smer 1.4.2017.
crew: Marta, Marko, Mateljan, Matej, Davor, Bodić, Zrinka

Iako je Turbo uložio znatne napore da pokrene uspavane Matičare i organizira slet za staro i mlado taj vikend u Paklenici; iako je Zeko poderao kartu za Stefanovskog i, krajnje nesebično, sebe i svoju gitaru stavio na popis putnika; i iako smo se i mi već bili upisali u dotičnu tablicu… u srijedu navečer smo se iznenada i na brzinu dogovorili da mijenjamo plan. Povoljni vremenski uvjeti i lavinska prognoza, i možda zadnji vikend da je snijeg dovoljno dobar –umjesto Paklenice idemo u Stenu.

Marko, Marta, Mateljan i ja krećemo iz Zg u petak oko 20h. Spavamo u zimskoj kući blizu Aljaževog doma: 4 madraca, mnoštvo dekica, u kući nikog osim nas (tokom noći ulijeću 2 padobranca, jedan se praktički uvukao Marku u vreću i zapilio bez prestanka do buđenja u 4).
Oko 5, dok petljamo oko prepakiravanja ruksaka i spremamo se za pokret, iz Zg stižu Bodić, Davor i Matej. Pristup počinjemo u 5.40, kasnimo, naravno, plan je bio u 5. Startamo žestoko, nakon prvih 15 min pauza za skidanje, Marta završava u kratkim rukavima. Pristup traje više od 2 sata (u opisu smjera piše sat i pol). Na snijeg nailazimo nakon valjda 45 minuta hoda. Prestižu nas prvo dvojica pa onda još četvero Slovenaca. Svi u Slovenku. Znači: orijentacija u smjeru – riješeno.

Očekivali smo, prema izvještaju datiranom tjedan ranije, relativno dovoljno relativno kvalitetnog snijega, i tri - ne teška - skoka sa osušenom stijenom. Na nas 7 nosili smo 3 užeta, pokazalo se da je dovoljno bilo samo jedno. Nismo bili navezani osim u skokovima. Skokove smo uglavnom riješili tako da je Marko odsolirao do vrha, napravio štand i postavio fix za nas turiste. Svaka čast Marko! Jedan dio skoka br 2 postavio je Matej dok ga je Marta zihrala. Matej je, također, junački kroz cijeli smjer nosio dva užeta. Bravo Matej!

Na ulazu u smjer (na skici: nakon Macesni) očito je da snijeg nije baš neka sreća. Najprije koji metar gore, pa prečka ulijevo, i već u toj početnoj, maloj prečki prvi put osjećam kako je to kad 'snijeg ne drži'. Previše je mekan i mokar. Zamahneš cepinom i propadne ti ruka do lakta. Derezom napraviš stopinku, i koliko god oprezno prebaciš težinu na tu nogu, možeš proklizati kao kroz kremu. U takvoj situaciji razveselila sam se kad sam na izlazu iz prečke ugledala prvi skok.

Nakon prvog skoka, udesno odmah ulazak u ozbiljnu prečku, koja se još i spušta natrag dolje - što me grozno demotiviralo. Snijeg ne drži, ja koračam kao po jajima, i razmišljam je li mi ovo zaista potrebno u životu. U sjećanju ne mogu pronaći komad smjera nakon te prečke pa do dolaska pod Bele plati, gdje sam konačno opet došla k sebi jer sam ugledala novi skok. Donji dio skoka fixao nam je Marko.
Između donjeg i gornjeg dijela skoka ima prečkica u stijeni cca 5m, onda par metara gore po snijegu i ulaz u drugi dio skoka, kamin desno od ćelavih ploča Bele plati. Taj kamin postavio je Matej, za njim je prošla i Marta, a mi ostali smo, čekajući na red, od nekog Slovenca koji je projurio kraj nas (vodeći u navezi klijenticu), saznali da postoji varijanta u kojoj se kamin može zaobići soliranjem udesno. Naravno da smo, 'zbog uštede vremena', svi nahrupili solirati udesno.
Ono što nam Slovenac nije rekao jest činjenica da nakon soliranja po skoku slijedi još jedna prečketina po trulom snijegu, prava uživancija.

Nakon prečke ušli smo u grapu u kojoj je konačno bilo finog snijega. To smo s guštom popeli, i na vrhu grape, pod Bučerjevom stenom, sastali se sa Martom i Matejem koji su nakon kamina prošetali po snežišču.

Bučerjevu stenu zaobišli smo slijeva, po trulom snijegu, i nastavili uspon, ne sjećam se koliko dugačak, ali znam da se nad nama cijelo vrijeme nadvijao skok broj 3. Dok stojimo doslovno jedan drugom na glavi (toliki je nagib) čekamo da Marko opet odsolira i fixa uže. Navodno je taj skok najstrmiji? Ne znam, meni se nije činio strašan, ali lako je penjat na top…
Nakon štanda nastavljamo jednakom strminom ali po snijegu, do sedla sa prekrasnim pogledom.
Izlazeći iz skoka 3 očekujem prestanak opće opasnosti: od sada nadalje samo gušt! Kad, eto vraga: prečka!

Nakon prečke konačno prava velika grapa, Slovenska. Fantastičan snijeg, široko, sunčano, samo peglaj. Bodić je tu glumio Uelija Stecka. Pitajte Marka da vam pokaže filmić. Na vrhu Slovenske grape treba izabrati izlaznu varijantu. Mi od početka znamo da biramo najlakšu: Prevčev izstop, grapa koja se odvaja na lijevo. Ravno gore lijepo se vidi Okno, orijentir za još 3 varijante izlaza iz smjera. Nisam sigurna da se sve te varijante mogu penjati zimi.

Prevčev izstop je beskonačno dugačka uska grapa, snijeg je razlohan i stopinke duboke pa mi se čini da se penjem stepenicama. Onda povremeno nagib totalno poludi, pa imam osjećaj da će me ruksak pretegnuti i da ću pasti u provaliju ako malo naglije izvučem nogu iz snježne rupe; cijelim tijelom se moram priljubiti uz snijeg da budem stabilna. Nevjerojatno.
Sunce grije, negdje je oko 14 sati, snijeg se topi nemilo. Nailazim na skokić koji vjerojatno prije par sati još nije postojao. Čupam se s time, a Mateljan mi odozdola viče 'gle ono tam ti je Triglav!' – ma šta Triglav, buraz, jel ne vidiš ti ovu moju borbu? Iznad mene, Marta priznaje da joj se taj dio uopće ne sviđa, a onda nestaje iza stijene. S posljednjim mrvicama optimizma zamišljam kakav me pogled čeka kad pređem taj 'nos'. Očekivala sam svašta lijepoga (pa blizu sam izlaska iz smjera…) a ugledala ono što sam najmanje željela.
Opet p.r.e.č.k.a.
Najgora od svih. Eksponiranost maksimalna, a snijeg – juha. Hrpa penjača koja je prošla tuda prije mene utabala je pravu policu, ali snijeg se toliko otopio da noge jednostavno propadaju. Cepine zabijaš u bijelu kašu. Drugim riječima, drž' se zubima za vjetar. I hodaj.
Da hodala sam, ali sporije od puža…
Nakon toga još samo kraći uspon po nešto čvršćem snijegu, i konačno sam na platou, konačno puca pogled na sve strane, konačno gledam Triglav, pa makar u oblacima. Matej je izašao preko stijene, onako kako ide ljetni smjer.

U smjer sam ušla u 8, a izašla u 14.30 (dakle, bez pristupa, 6 i pol sati). Procjenjujem da bi Marko i Matej, da su bili sami, cijelu priču završili u manje od 4 sata.

Bodić, Davor i Matej su odmah zapičili natrag dolje i za Zg. Marko, Marta, Mateljan i ja smo nastavili uspon prema Kredarici, gdje ćemo prespavati. Imamo pakleni plan za sutra: po Millerjevom kaminu do Triglava.

Piše u vodiču, od izlaza iz Slovenke do Kredarice treba manje od sata. Znači, mi smo do doma plazili punih sat i pol. Mislim da neću lagati ako u ime svih četvero kažem da nam je to bio najteži dio uspona. Iscprljeni, na udaru vjetra, pod utjecajem visine i tog beskrajnog bijelog oko nas, borili smo se za svaki novi korak. Strašno. I prekrasno.

Dom na Kredarici, službeno, ne radi. Znali smo da možemo spavati u zimskoj sobi. U smjer smo teglili vreće za spavanje i zalihu hrane i vode. Sve to nije bilo potrebno! U domu ima kuhane hrane, cuge, spava se u sobama, kreveti imaju kompletnu posteljinu a ne samo deke… deluhe!!! Jedino nema grijanja ni tekuće vode u wc-u. Plaća se 10,5 eur po glavi. (Drugi dan smo, na silasku, otkrili da i Staničeva koča ima sasvim pristojnu zimsku sobu, koja je naravno džabe.)

Dakle dom ne samo da je bio otvoren, nego je bio krcat, i to mahom Hrvatima. Te večeri na Kredarici se nije čuo slovenski. Zagreb, Karlovac, Umag… Bilo je jako živo. Nas 4 smo, kao, bili tamo neke zvijezde, pročulo se po kafani da smo penjali Slovenku, svi su nam prilazili i ispitivali nas o dojmovima, o smjeru…
U 19h više nitko od nas nije uspijevao držati oči otvorene. Kljucali smo i navijali da mrak što prije padne da se kolektivno onesvijestimo.
Prije spavanja smo svi osim Marka sporazumno odustali od Millerjevog kamina sutra. Ne zbog umora, nego zbog lošeg snijega.
Pričali smo sa jednim slovenskim parom koji je taj dan bio u Millerjevom, ona je bila proklizala i on ju je spašavao. Osim toga saznali smo da je jedan lik taj dan poginuo penjući Triglav (primijetili helić tokom beskrajnog putovanja od izlaza iz Slovenke prema Kredarici).

Marko se dogovorio sa Bojanom, koji je došao sa ekipom Karlovac, da će ipak pokušati uspon. Probudio se sutradan prije 6, čula sam kako izlazi provjeriti situaciju i kako se vraća u krevet. Vani je lupao jaki vjetar, i bilo je oblačno i maglovito.
Tokom jutra dom na Kredarici ličio je nekom baznom logoru. Povremeno bi se neka grupica odvažila krenuti gore, ostali bi ih gledali kroz prozor ili sa terase doma, navijali, i dočekivali kad bi ovi odustali i vratili se…

Oko 10.30 povješali smo po sebi sve svoje krpe i krenuli nizbrdo. Išli smo preko Cmira. To je navodno najlakši zimski spust prema dolini Vrata, a osim toga Marko je htio provjeriti glasine da je to idealna turno ski ruta. I da, putem smo sreli puno turnoskijaša a bogami i jednog bordera!
Od Kredarice do Staniča koče gmizali smo valjda više od sata, sve nešto gore-dolje, pošteno smo se uznojili. Sunce je palilo, vjetar prestao. Oblaci i magla oko Triglava rasplinuli su se. Na tren, čopila me neka tuga jer se nisam popela na vrh, odavde i u ovom trenutku izgledao je pitomo i idilično…
Nakon još jednog uspona iznad Staniča, markiranim putem prema Cmiru, i nakon kraćeg odmora ispod Begunjskog vrha, konačno smo se počeli ozbiljno spuštati u dolinu.

Spust je bio dugotrajan i iscrpljujući, više od 4 sata propadali smo kroz duboki snijeg i teturali nizbrdo. Marko je naravno bio najbrži pa je, sišavši u dolinu, otišao po auto, nekih 1,5 km cestom uzbrdo prema parkingu kod Aljaževog doma. Kad smo se nas troje domogli ceste, tamo su nas u autu čekali Marko, Parov Stelar i pivo idealne temperature. Neprocjenjivo.
I tu sad negdje nailazimo na 'the end', ali, naravno, ne prije nego što tradicionalno svratimo na papicu u Gozd Martuljek.

Marta je složila fotoalbum (photo credits: Matej, Davor, Bodić, Marta, Marko, Zrinka)
Ponešto fotografija...