Poklonjen godišnji u lipnju
Ponedjeljak, 24.6.
Kad je riječ o godišnjim odmorima, slobodnim danima, blagdanima i praznicima, Hrvati su neprikosnoveni fenomen. Toliko smo se izvještili u spajanju slobodnih dana s praznicima da bismo vjerojatno mogli, za lijepe novce, po Europi organizirati tečajeve ili barem držati predavanja o učinkovitom time managementu slobodnih dana. A lipanj je po tom pitanju čista sreća, čak i u godini poput ove u kojoj jedan od službenih praznika pada na vikend – dovoljno je pet dana starog godišnjeg da bi se čovjek usrećio s jedanaest dana nerada. Sasvim dovoljno za par dana kojekakvog džabalebarenja po Zagrebu i okolici, uglazbljenog s višednevnim jurcanjem i penjuckanjem po Dolomitima.
Jagorov stari teretni Renault 5 (AKA Trotter), dizelaška kanta koja je ponosno odvozila nekoliko višednevnih penjačkih izleta po Hrvatskoj i Alpama, već je odavno umirovljen. No sasvim zadovoljavajuće ga je zamijenio „novi“, malo moćniji volkswagenov dizelaš (AKA Žutanjak) impozantnih dimenzija teretnog prostora u kojeg stane ama baš sve – krevet za dvometraša i patuljka, penjačka i hodačka oprema, odjeća za sve vrste alpskih temperaturnih iznenađenja, hrana za nekoliko dana i koješta drugo. Nedostatak auto-klime možda je malo problematičan na autocestama, ali u Alpama je ionako veći gušt gutati mušice kraj otvorene prozorske šajbe dok se uspinjemo po serpentinama ili se utrkujemo nizbrdo s kabrioletima u vlasništvu proćelave i prosijede elite iz Cortine d'Ampezzo odjevene u polo majice uzdignutih kragnica.
Iz Zagreba smo (Jagor i ja) krenuli u ponedjeljak, ne pretjerano rano, oko 11 h, budući da su svi koji su pospajali slobodne dane još uvijek fjakarili po jadranskim plažama pa ni pasa na cesti nije bilo. Teretni je prostor umirujuće mirisao na OSB ploču od koje je izrađen ležaj i svježe opranu odjeću kreativno pobacanu u ladice ispod ležaja, zajedno s opremom i hranom iz Lidla. Vinjetu smo kupili još u Zagrebu pa smo cijelom deželom, od Bregane do Rateča projurili u komadu (neš' ti…). Nakon Tarvisija prvi capuccino u maloj opskurnoj birtiji i pravac prema mondenoj Cortini koja je za vikend očekivala navalu sudionika Lavaredo Ultra Traila. Kasno popodne smo se već uspinjali prema Rifugio Angelo Dibona u podnožju Tofane di Rozes, u potrazi za prvim prenoćištem. Na ogromnom parkingu nedaleko doma već su bila parkirana tri auta, pretpostavljam da su im vlasnici hopsali po Tofani iako je dan već bio na izmaku. A na kraju dana, piva na terasi doma s pogledom na Croda da Lago, Lastoni di Formin i Marmoladu… Neprocjenjivo…
Utorak, 25.6.
Po svijetu skitaj seljaka pitaj. Pogotovo ako je centar za orijentaciju, najblaže rečeno, nedovoljno izoštren. Ovest, est… tko je vidio tako slično nazivati strane svijeta! Doduše u zemlji u kojoj caldo nije hladno nego vruće, sve je moguće. Namjerili smo se na Lagazuoi Piccolo, točnije smjer Giordano (IV-). Trebali smo znati da se stvari taj dan neće odvijati po planu čim smo parkirali na pogrešnom parkingu: tik uz stanicu žičare na Passo Falzarego umjesto kilometar dalje. Odmah po izlasku zaskočio nas krezubi (navodno bivši) ovisnik koji žica eure za rehabilitaciju bivših ovisnika u zamjenu za neku improviziranu potvrdu o uplati koju je vjerojatno drpio u nekom kontejneru za papir. Neš' ti balkanske fore prodavat' Balkancima. Ali instant karma je gadna stvar. Long story short: umjesto na zapadnu (ovest), otišli smo na istočnu (est) stijenu, dugo tabanali u potrazi za smjerovima i na kraju odustali. Mea culpa. Barem smo se fino nahodali i ugrijali pod penjačkom opremom na 10-20 %-tnoj uzbrdici i barem 30 °C u hladu.
Nakon orijentacijskog fijaska, u odabiru penjačke destinacije za sljedeći dan smo odlučili potražiti lokaciju sa što jednostavnijom orijentacijom. Kad se jednom opečeš, pušeš i na hladno. U tom smislu, Cinque Torri su savršeni. Jednostavno za pronaći, sve na jednom mjestu i sasvim dovoljno smjerova težine do IV/IV+. Žutanjkom smo se dovezli skoro pa do doma (inventivno nazvanim Rifugio Cinque Torri) u podnožju velikoga stupa (Grande Torri, naravno) i uparkirali se na mali ravni plato zaklonjen drvećem. Ritual isti kao i prethodne večeri: piva s pogledom i sipanje životnih mudrosti inspiriranih mješavinom alkohola, kristalno čistog zraka i hipnotizirajućeg zvjezdanog neba.
Srijeda, 26.6.
Minimalni pristup smjerovima može značiti samo jedno – duuuugo ljenčarenje uz jutarnju kavu, doručak i prežvakavanje bizarnih krajolika netom odsanjanih noćnih mora, ali hoće tako nakon pive-dvije previše... Pokrenuli smo se relativno kasno, no prvi cug smjera kojeg smo odabrali penjati još je bio u hladu. Via delle Guide (IV+) na zapadnoj (ovest!!!) strani Torre Grande. Popularan smjer od 100-tinjak metara iscjepkanih u 5 cugova (IV-, IV+, III+, IV, IV-). Osim početne nelagode ('ajmo to tako nazvati) zbog dugog pauziranja od neosiguranih smjerova, doživljaj čitavog smjera je odličan. Prvi kreće Jagor, pa preuzimam ja i nastavljamo se izmjenjivati po cugovima. Polu-viseći skok u drugom cugu podiže ocjenu smjera na IV+, ali sve je ostalo lijepa šetnja po kompaktnoj stijeni, odličan izbor za prvi smjer neupenjanoj gerijatriji. Abseilamo kroz tri dužine u podnožje na drugoj strani stupa i nastavljamo prema Torre Lusy u smjer Via Lusy Pompanin (IV-, 100 m) i njegovih pet cugova (IV-, III, III+, IV-, IV-, III). Lusy je pravi bombončić, mjestimice osiguran klinovima. U drugom cugu (III) nema klinova, ali je dovoljno pukotina za postavljanje vlastitog međuosiguranja. Priječenje u četvrtom cugu (IV-) izgleda teže nego što uistinu jest i klinovi su upucani točno tamo gdje trebaju. Svi su štandovi uređeni alkom, a na vrhu stupa je samo klin i omanje (ali čvrsto i stabilno) drvo pa smo bili uvjereni da se abseila istim putem. Tek smo kasnije saznali da je abseil pista uređena s druge strane stupa.
Četvrtak, 27.6.
Da Dolomite doživimo i iz druge perspektive, one podzemne, sljedeći smo se dan provlačili po tunelima na Lagazuoiu što je moje špiljarsko srce posebno razveselilo. Osim toga, dan prije nam se pridružio i Jagorov ne-penjački frend Ante. Malo je šokantno s 30 °C ući u vlažne i propuhom rashlađene tunele, ali u svakom slučaju ugodno osvježenje. Do ulaska u tunele treba oko 50 min, nakon čega slijedi uspon od oko sat vremena. Nagrada slijedi u obliku ludo dobrog pogleda s doma na vrhu Lagazuoija i odlične štrudle od jabuka koju toplo preporučam! Navečer popunjavanje zaliha hrane i pive i živciranje u turistima nakrcanoj Cortini. Nabasali smo i na Damira Wildera i Bojana Čobanića iz AOV-a pa i s njima razmijenili lovačke priče prije povratka na jedan od parkinga uz cestu prema Falzaregu i spavanje.
Petak, 28.6.
Budući da nam je to zadnji dan u Dolomitima, namjerili smo se opet na Giordano na Lagazuoiju (III+, III, II, IV-, III+, III). Krezubog žicara nije bilo (vjerojatno zato što smo parkirali na PRAVOM parkingu), ispravno smo se orijentirali i bez problema pronašli ulaz u smjer i (barem) njegov prvi cug. Što smo nakon tog prvog cuga penjali, nismo sigurni, ali definitivno nije u potpunosti odgovaralo skici smjera koju smo imali sa sobom. Pratili smo navez ispred nas, a najteže što smo popeli u cijelom smjeru garant ne prelazi ocjenu IV. Cijela je stijena puna pješčanih satova i pukotina pogodnih za postavljanje međuosiguranja. Smjer završava na stazici koja vodi u podnožje, mjesto idealno za photo hommage Merlynki s pogledom na Dolomite u pozadini. Ispostavilo se da je Jagor daleko uspješniji u pućenju usana… Silazak dakle vodi stazicom, s iznimkom jednog 25-metarskog abseila. U usporedbi s prošlom godinom, staza je ove godine u daleko lošijem stanju; ovogodišnje kiše su ju mjestimice prilično razrovale.
Da se sačuvamo petosatnog tandrkanja u komadu do Zagreba, odmah po silasku iz smjera smo se spakirali i krenuli put Tolmezza. Nakon dvosatne vožnje, pri izlasku iz područja Dolomita smo pronašli idealnu šumicu i prenoćili.
Subota, 29.6.
Nastavili smo drugi dan u kasnim prijepodnevnim satima. Na izlasku iz Slovenije, gospođa DARS nas je tražila račun od vinjete jer se na vinjeti nalijepljenoj na šajbi auta ne vidi perforacija na mjesecu. Ljubazno nas je upozorila da ubuduće pripazimo i provjerimo perforacije prilikom kupnje vinjete.
U zakuhani Zagreb smo se vratili već u popodnevnim satima. Doduše, niti Dolomiti nisu bilo puno hladniji tijekom našeg boravka. Noćne temperature koje su nas prethodnih godina tjerale da na sebe navučemo sve pernate odjevne predmete koje imamo, ove su godine bile blage prema nama pa smo večeri provodili nehajno zaogrnuti tankim flisevima. Dnevne temperature su nam bile malo manje naklonjene – čak je i Jagor izgorio, vodu smo trošili nemilice i bez problema sam se okupala u onim ledenim potocima koji se slijevaju s vrhova.