"Sve se trese i biljke me jebu" .Iva M.

Nažalost neki dežuraju vikendom pa se treba zadovoljit i jednodnevnim izletima.
Napokon je došao taj dan, godinu dana nakon što sam istražio teren i napravio stranicu idemo u pravi pravcati klasik na Bribiru. Nude se grebenske trojke i okomite četvorke pa se odlučujemo za Išijas i Šnolu, susjedne smjerove pored vrha Kacalj. Istih ocjena i stila penjanja, pala je ideja i da popnemo oba.

Subota ujutro kretanje u 7 i u 9 smo pod stijenom. Parking kod crkvice sv. Martina od kuda puca odličan pogled na cijelu stijenu, olakšavajući orijentaciju do i u smjeru. Puhala je snažna bura ali zbog povoljne zapadne orijentacije stijene ništa ne osjećamo nakon 10 min pristupa. Odustajemo od razdvajanja Iva/Prpa naveze i Romana/Zrinka te svi pičimo u Išijas čiji početak je označen klinom s alkom.
Nakon što mi je na drugom metru smjera komad ploče ostao u ruci svi sfinketeri mi se stišću te prvi cug od 30m penjem barem pola sata ubacujuči velke frendove, čokove i kevlarice. Na polovici prvog cuga treba potegnuti s lijeve strane trbuha i vjerovati ljuskama. Štanda se na drvetu, kojeg spretno ima svakih 30ak metara.
Drugi cug vodi Iva te ubrzo na početku kamina skreće desno i štanda na još jednom drvetu. Ja vodim treći cug još 30ak metara po lijepim čvrstim stijenama i štandam na polici s drveta što se pokazalo kao pogreška u orijentaciji jer treba lijevo kroz neko žbunje pa gore uz desni rub ploče. Drugi cug Romana poteže kroz kamin i priča o lijepom i konkretnom penjanju.
Pravi treći (nama četvrti) cug opet nudi lijevu i desnu opciju pa Iva poteže desno po krušljivijem terenu gdje čak je čak i meni kao drugom neugodno na trenutak. Romana opet bira lijeviju opciju za koju tvrdi da je konkretnije penjanje ali kompaktnija stijena i pruža mogućnosti za stavljanje osiguranja makar tako ne izgleda s dna cuga.
Četvrti cug u sebi ima klin nakon 15ak metara koji me navodi da se držim lijevo ali gledajući unazad trebalo je ignorirat klin i držat se desno. Kraj cuga nudi ploču s pukotinom za koju se odlučuje romana dok ja izlazim lijevije kod čvrstog borića. Ispod njega sjeda čok toliko dobro da ga Iva nije mogla ni izvaditi bez Romanine pomoći.

Čim smo dotakli vrh smjera udara nas prognozirana bura i pretvara spust od 25min laganog hoda u 15 min brzog hoda, samo treba skrenuti desno na planinarskoj stazi, ne lijevo.

Sve u svemu vrijeme je bilo prekrasno, bez oblačka, s pogledom preko cijelog kvarnera, skroz do Lošinja i srednjeg Velebita. Smjer je malo zapušten pa na nižim dijelovima djeluje prašnjavo i krušljivo ali uz oprezno penjanje nema nikakvog problema. Preporučam držati se Romanine varijante smjera, a po povratku u Zagreb stati u Crikvenici na sendvičima i zalasku sunca nad Krkom. Definitivno se tamo vraćamo uskoro!