Bok svima,

Prošli tjedan smo u kombinaciji Medić, Ivona i ja proveli u Aosta dolini tražeći dobre uvjete za led i turnu skijaču. Inicijalno je s nama trebao biti Prpa, ali ga je nažalost bolest spriječila dan prije polaska. Dio puta smo bili smješteni u mjestu Saint Pierre koji je baš u dolini Aoste te se ta lokacija pokazala kao pun pogodak jer nam je omogućavala pristup brojnim dolinama unutar 30 minuta vožnje. Izvještaj ću podijeliti po danima radi bolje preglednosti:

Dan 1: Slap L'Acheronte u dolini Valnontey, 300m, WI3+
Vrhunski slap u vrhunskom okruženju. Slap se proteže kroz zajedicu, nudi kontinuirano, ali lagano penjanje. Društvo su nam pravili 4 škota te smo cijelo vrijeme imali dojam da penjemo neki lijepi škotski gully. Sa škotima smo se brzo povezali te je već u drugom cugu krenula međusobna zajebancija koja je trajala do kraja smjera. Najsmješniji cug je dobila Ivona, vertikala od nekoliko metara u kojem se led pretvorio u tekuće stanje. Garantirano tuširanje. U kombinaciji sa konstantnim podjebavanjem odozdol, iskustvo vrijedno 8 sati puta (dok nisi pod tušem). Odstup sadrži absajl kroz 55 metarsku peticu iz smjera pored. Ja se osobno nisam dugo ukenjao kao na tom absajlu, zrak pod dupetom je baš izražen, a štrik te konstantno vuče ispod ogromnih siga unutar rupa u slapu kojima samo beživotno visiš i nadaš se da ništa neće pasti. Traume su ipak izliječene gledajući cure koje prolaze kroz istu kalvariju te smijući se njihovom strahu. Detalj dana nažalost dolazi na samom kraju, zadnji dio odstupa predstavljaju strme zaleđene trave u koje ulaze samo sami vršci dereza. Savršeno mjesto za naučiti vjerovati derezama. Ako drže na tome, držat će u svemu. Sa škotima smo ostali u kontaktu do kraja izleta, a ovaj dan je sveukupno meni ispao jedan od najboljih penjačkih dana ikad. Odličan balans smijanja i gibanja.

Dan 2: Slap Lillaz cascade, 100m WI2, sportići
Inicijalni plan za drugi dan je bio Pattinagio Artistico, slap slične težine kao i jučerašnji. S obzirom da prva dužina nije formirana, slapu se prilazi kroz priječnicu koja dolazi na kraj prve dužine. Kako je završio prošli dan, tako je počeo i ovaj. Strme i zaleđene trave, ali ovaj put pogreška znači 60metarski pad niz liticu. Psihološki dosta zahtjevno te se na pola priječnice ipak odlučujemo okrenuti nazad. Meni je odustajanje isprva malo teško palo, iako mi je bilo dosta neugodno na travama, ali u retrospektivi smatram da je dobra odluka. Cijena za najmanju grešku je bila jako velika, a osim nas se i naveza talijana također okrenula. Kao alternativu odlazimo na ledne sportiće do kojih pristup ide laganim slapom sa detaljem na izlazu. Detalj predstavlja položeni balvan u koji idu dereze i cepini. Alternativa, koja se meni činila lakše za izvesti, je bila izjahati po tom balvanu van. Nije bila lakša.

Dan 3: Turna skijača na Arp Vieille (2963m), MS, 1100m visinske
Treći dan odlučujemo malo razbiti ritam pikanja s cepinima s jednom od najpopularnijih tura u Aosti. Tura nam se činila prelagana pa smo odlučili promašiti put na samom početku te si dodati još sat vremena hodanja. Nakon povratka na planiranu turu te dizanja iznad granice drveća, pogledi su postali perverzno lijepi. Do samog vrha nažalost nismo došli, spriječila nas je jedna strmija padina na kojoj se formirala korica. Počelo nam se klizati, a srenače nismo imali. Na greškama se uči, a spust do dolje je svejedno ispao teška uživancija.

Dan 4: Slap Patri, 180m, WI3+
Približavanje kraju tjedna je značila da su već 10ak dana u cijeloj Europi visoke temperature. To nam je dosta suzilo izbor za penjanje jer se dobar dio slapova urušio. Cilj za ovaj dan je prvotno bio slap Valmiana, ali dolaskom pod dno zaključujemo da je pretanak te da dobar dio ne izgleda najsigurnije. Dobar pokazatelj je bio da je slap pored slične težine penjalo 4 naveza, a u našoj Valmiani niti jedan. Odlučujemo napraviti dulji pristup do slapa Patri. Kasniji dolazak je označio ulazak grupe od 15ak! francuza ispred nas. Sva sreća, slap je širok pa su se malo raspršili. Iza nas je bio vodič sa dvoje klijenata od kojih je jedan zaboravio dereze. Vodič je dio cugova odlučio bez dereza penjati, ali vidjelo se da mu nije baš bilo svejedno. Vertikale su išle u redu, ali jadan se nije mogao kretati po ravnijim dijelovima. Na tim dijelovima je izgledao kao naš dragi Miki(https://www.youtube.com/watch?v=lleNE7NPJiU), puzajući po ravnom ledu. Tužno, ali ja i Medić smo mu se trgali od smijeha. Nadam se da je uspješno sišao sa ono dvoje balvana. U međuvremenu je bacao teški hejt grupi francuza ispred nas. Osobno ga podržavam, dovoditi toliku grupu u jedan slap nema prevelikoga smisla. Nama je samo penjanje bilo poprilično zabavno, svatko je imao nešto za raditi.

Dan 5: Pristup do rifugia Benevolo
Iskustvo od prijašnjeg dana nas je usmjerilo malo više u smjeru skijače. Raspitujući se okolo, dolazimo do informacije da rifugio Benevolo ima zimsku sobu u kojoj možemo provesti idućih par dana. Rifugio je na 2285m te nam predstavlja dobru pripremu za put u Peru. Pristupa je bilo nekih 2 i pol sata, uglavnom snijeg sa par suhijih dijelova. Opet smo malo falili put pa smo trebali grebati pancericama po travi. Dom je na ekstremno lijepom mjestu, pruža poglede na blagu dolinu okruženu glečerima te tritisućnjacima. Zimska soba je udobna i čista, čak je imala i svjetlo. Jedino postane bolesno hladno čim sunce zađe za vrhove. Nove ekspedicijske rukavice su napokon poslužile svrsi. Ja sam još odradio kratku turicu za kraj dana dok su cure ostale u sobi.

Dan 6: Turna skijača na col Basey(3163m)
Bez nekog konkretnog cilja krećemo rano ujutro prema prijevoju Basey prateći blage padine. Tragova drugih skijaša je bilo puno manje nego što smo očekivali, a snalazili smo se prateći strmine na Gaia GPS aplikaciji te nekim zdravim razumom. U jednom trenutku nas je uhvatio oblak koji je došao niže iz doline te smo ostali stranded na jednom brdašcu nekih 45 minuta. Ja sam provodio vrijeme kopajući si rupu za kakanje dok su cure nešto laprdale. Kad su se oblaci raščistili, nastavili smo dalje, ali do samog prijevoja nismo otišli. Ideja taj dan je bila malo baciti oko na ledenjake, postoje li možda ikakvi tragovi po njima. Imali smo jedan vrh od nekih 3500m u planu te opremu za ledenjake s nama, ali nikakve tragove u snijegu nismo našli. Nismo se smatrali dovoljno iskusnima za tako nešto pa smo odlučiti ostaviti to za drugi put. Ova dva dana dosad smo sreli sveukupno dvoje ljudi i jednu lisicu. Bilo je dosta ludo biti cijelo vrijeme sam u takvim brdima. U večerima nam je društvo pravila lisica Tihana koja je dolazila žicati hranu i otkopavati našu kakicu. U svrhu obrane od Tihaninog napada, svaki izlazak nakon zalaska sunca je uključivao nošenje metle kao obrambenog oružja.

Dan 7: Skijača pod stijenu Granta Parei
Apsolutno najluđa stjenčuga u okolini je bila SI stijena brda Granta Parei. Ja sam konstantno slinio gledajući nekakvih 500ak metara čiste vertikale te smo za zadnji dan odlučili napraviti turu pod stijenu. Došli smo taman na početak ledenjaka i dna stijene te gledali moguće linije smjerova. Interesantno je da je to daleko najveća vapnenačka stijena u tom području te je stvarno ludo dobro izgledala. Slijedio je povratak do sobe, te skijanje sa poprilično teškim ruksacima nazad u dolinu. Zanimljivo iskustvo. U auto smo došli već lagano prebijeni te smo poprilično nakurili grijanje, iako je vani dobro pržilo sunce. Izlazak iz doline te kraj samog izleta je pružio pogled na apsolutno veličanstveno perverznu talijansku stranu Mont Blanca.