Tamna strana Grintovca

Poštovani kolege, drage alpinistice i alpinisti, Nedeljko Košut bio je reški alpinist koji se 8.7.1950. Smrtno unesrećio penjavši u Dolškoj škrbini. Prije toga se očito zamjerio Stane Bergant jer su mu odlučili posvetiti smjer po ljepoti usporediv samo s Plenkovićevim dlakavim guzovima. Nakon nezgodnog planiranja i last minute rezervacije smještaja odlučujemo se u subotu u pol 5 popodne krenuti iz Zagreba prema Češkoj koči iznad Jezerskog. Na parkingu smo i prije 7, a zbog vrućine i sparine ravne amazonskoj prašumi ja ne uspjevam skinuti ni minutu od 1:15h navedenih na putokazu. Iz koče se pruža suludo dobar pogled na Dolgi hrbat i okolni masiv. U kuči brojimo 5 gostiju, odnosno poluprazna je na prekrasnu subotu. Plan je popesti Grintovčev steber u koji nam se uguze Tea i Sabo pa mi biramo Košutovu spominsku smer IV+/IV, 350m. Sabo predlaže buđenje u 4 i polazak u 5, a ja predlažem popit normabel pa reviziju planova. Budimo se u 4 i krećemo prema stijeni u 5, pristup je veoma jasan po planinarskoj stazi, a smjer se lako prepoznaje. Zbog snježišća preskačemo prva dva cuga II i III i uključujemo se u treći, kao detaljni. Možda se tako samo činilo zbog hladnih prstiju ovo je bilo najteže ali i najkompaktnije penjanje. Nakon toga lijevo po ploči, tu se lako zeznut i nastavit gore poslije štanda ali treba lijevo po nekoj ploćici pa po guduri desno gore i pratit 2 klina do police. Nakon polica kreće penjanje po vertikalnoj travi i mahovini, psihički značajno napetije nego fizički. Nakon trava po kratkom kaminu do kraja tog cuga i onda idući cug još udesno i blago dolje, a ne se povesti random klinom iznad štanda i zazujat. Napokon stižemo do puno spominjanih ploča i obećanja kompaktnog ali lijepog penjanja. Prvi cug nudi dosta krušljivog penjanja bez mogućnosti osiguranja prvih 35m, a nakon toga se pojavljuje klin i 5m nakon viseći štand. Tu ne treba štandati nego potegnuti još 10ak metara do poličice i štandat pod previsom. S lijeve strane zaobilazim previs i napokon ta dva cuga lijepog kompaktnijeg penjanja dobro osiguranog par starih klinova. Pod idućom prevjesnom gromadom skrenuti desno po rasklimanoj pukotini i odma iza ugla je štand! Zadnji! Još 60ak metara dvojke i na vrhu ste stebera. Postoji mogućnost penjanja još 400m dvojki do vrha grintovca ali to je rijetko penjano i krušljivo. Silazak se ne vidi dok ne dođete odmah iznad njega, a onda slijedi kratko otpenjavanje i spuštanje po siparu/rampi do pl. staze. Sve smo završili izvrsnim palačinkama na koči i laganini spustom do auta. Kako smo krenuli u 5 ujutro, do koče smo došli u 14h, a u autu bili u 16h. Ovaj smjer ne bih preporučio početnicima. Orijentacijski nije baš trivijalan, mi smo se malo zagubili dvaput. Psihički treba imat muda makar, osim u travama, cijelo vrijeme imaš dobre ruke i noge samo ne zaboravi sve protrest i provjerit. Iva bi mu dala 5/10, ja s danom odmaka čak tendiram 6.5/10, možda bu sutra i 7 :)